S. M. IZAIJA (MILKA) BILAĆ

Rođena 28. lipnja 1943. u Turčinovićima, BIH

Umrla 10. ožujka 2025. u Zagrebu

Sestra M. Izaija Bilać rođena je 28. lipnja 1943. u selu Turčinovići, općina Široki Brijeg, od oca Pere i majke Šime, rođene Kovačić.

Odrastala je u pobožnoj i Bogu odanoj kršćanskoj obitelji. Već je u svojim ranim godinama osjetila kako je Gospodin zove na posvećeni život. Prije odlaska u samostan radila je u Dječačkom sjemeništu i tu je imala priliku izbližega upoznati redovnički život, te je sredinom srpnja 1960. uputila molbu Družbi sestara milosrdnica da je prime u samostan. I bila je primljena 29. srpnja iste godine. Nakon završene kandidature ulazi u novicijat na Svijećnicu 1962. i dobiva redovničko ime s. M. Izaija. Dani novicijata, kako stoji u njenom životopisu „su dani milosti Božje i u njezinoj duši su ostavili duboki trag.“ Ono što je u danima redovničke formacije od Gospodina primila, nastojala je, s Božjom pomoći, iz dana u dan ostvarivati.

Prve redovničke zavjete položila je na Svijećnicu 1963., a doživotne na Veliku Gospu 1968. godine. Nakon polaganja zavjeta radila je u kuhinji u Kući matici, a nakon toga na gospodarstvu u Grubišnom Polju, Požegi i Zemunu. Po povratku iz Zemuna obavljala je službu sakristanke u Ludbregu, a nakon toga je premještena u praonicu rublja u Kuću maticu u Zagreb gdje je neko vrijeme dvorila i bolesne sestre. Zadnjih godina, već oslabljenih sila, ali dok su joj snage dopuštale, bila je čuvarica samostana na porti.

Cijeli redovnički život s. M. Izaija je služila revno, radosno i samozatajno. U izvještajima njezinih odgojiteljica stoji da je uvijek bila tiha i skromna, savjesna, poslušna, poučljiva, vjerna i točna u obdržavanju redovničkih obveza.

Nije imala visoku naobrazbu, ali je imala veliko srce koje se nije štedjelo u ljubavi prema Bogu i bližnjemu. Gospodarstvo, rad u polju, kućanski poslovi i sve ono tiho i neprimjetno, što se nije vidjelo u njezinu životu i radu, ugrađivala je u svoje redovničko zdanje do kraja svoga života.

Zadnji mjeseci njezinog života bili su ispunjeni većom patnjom i trpljenjem koje ju je privezalo za krevet. Nosila se i borila sa svojom bolešću hrabro i strpljivo, potpuno predana u volju Božju. Svoje boli i patnje prikazivala je  Gospodinu s čvrstom vjerom u nepropadljivo blago koje nikada ne prolazi.

Draga naša s. M. Izaija, zahvaljujemo Ocu nebeskom za dar Vašeg življenja među nama, a osobito za primjer kako se prihvaća patnja i nosi svagdanji križ.

Neka Vam Gospodin, koji ne gleda na veličinu djela već na ljubav kojom se ono vrši, bude vječna nagrada u gledanju Njegova presvetog lica.

Počivala u miru Božjem!