Svidjelo se Gospodinu našu s. Paulilu Mucić, nakon duga i plodna ovozemaljskog života pozvati k sebi, a njezin životni put započeo je 24. listopada 1924. godine u selu Humac, Općina Ljubuški, u Bosni i Hercegovini, kad se ocu Cvitanu i majci Anđi, rođenoj Bošnjak, rodila djevojčica Stojka, kao drugo, od četvero djece u obitelji. Rasla je u katoličkom okruženju te pohađala osnovnu školu kod sestara milosrdnica u Ljubuškom. Već u ranom djetinjstvu prije osnovne škole, prema ondašnjim običajima, primila je sakramente kršćanske inicijacije za koje se žarko pripremala i djetinju dušu otvarala Božjoj milosti.

Promatrajući lijepe primjere kršćanskog svjedočenja, posebno život i rad sestara milosrdnica u Ljubuškom, u ranoj se dobi u njoj rodila želja da postane redovnica. Sve se više zadržavala uz sestre, upijala njihov duh služenja s mišlju da i sama postane takva. I doista, izmolila je od roditelja dopuštenje da tijekom ljetnih praznika već kao krhka djevojčica sudjeluje u životu i radu sestara, od nizanja duhana do izrade ručnih radova. U svemu se odlikovala marljivošću i bistrinom shvaćanja. Nakon trećeg razreda pučke škole smogla je snagu stupiti pred Provincijalnu poglavaricu, koja se našla u pohodu sestrama, i prije nego što je rekla roditeljima, izustiti svoju veliku želju – da postane redovnica. Unatoč prvotnom protivljenju roditelja, nakon 4. razreda osnovne škole nastavila je školovanje kod časnih sestara milosrdnica u Ljubuškom te pohađala stručnu školu i vlastitim radom priskrbljivala sredstva za svoje obrazovanje.

Božja providnost se pobrinula za nju te je s pozivom iz Zagreba doživjela novi korak k ispunjenju svojih čežnja. Trenutak rastanka od obitelji, rodbine i rodnog kraj opisuje dirljivim riječima: „Još nekoliko dana sam se spremala i predzadnji dan otišla sam kući da se još jednom vidim sa svojim susjedima, braćom i sestrom i da još jednom vidim svoj mili roditeljski dom“. U pratnji roditelja stigla je k sestrama u Ljubuški te se oprostila od njih i spremno krenula k svome cilju – da u Zagrebu pristupi bližoj pripremi za redovnički život.

S dolaskom u Zagreb, 8. srpnja 1941. godine i ulaskom u postulaturu slijede godine ispunjenja njezinih čežnja: ulazak u novicijat, 1942. godine, prvi sveti zavjeti 1943. i doživotni zavjeti 1946. godine. Kao vrsnoj švelji od prvih dana povjeravane su joj upravo te dužnosti koje je kako sama kaže uvijek nastojala vršiti „vesela srca i s dobrom nakanom na slavu Božju“, ne izostavljajući brigu za svoj duhovni napredak. Da je tako željela govori i zabilješka u njezinu Životopisu: „Odsad ću nastojati da se što više popravim i u krepostima učvrstim, a u svemu tome neka mi bude u pomoći dragi Bog i Njegova sveta Majka, čijoj se pomoći nadam, da budem dobra cijeli svoj život“.  Nastojala je sve počinjati i završavati s Božjim imenom na usnama, vršeći Njemu na slavu dužnosti svoga zvanja. Bogu je posvećivala svoj rad i odmor, a napose trenutke povučenosti u molitvi. Kao marljiva švelja, dobra susestra i predstojnica, nastojala je svoje službe vršiti vesela srca na više postaja redovničkog služenja. Radila je u Kući Matici, u Lužnici, Dječačkom i Bogoslovnom sjemeništu, u Mariji Bistrici te Požegi i ponovno u Dječačkom sjemeništu na Šalati. Nakon svih tih postaja umorna, ali vedra vraća se u Kuću Maticu, gdje je u trpljenju i molitvi tiho sagorijevala do trenutka smrti 25. listopada 2021. godine, kada je prekinuta nit njezina života, ali ne zauvijek jer s. Paulila je čvrsto vjerovala da njezin Izbavitelj živi i da će s Njime uskrsnuti u Onaj dan.

Opraštajući se nad otvorenim grobom od naše drage s. Paulile, zahvalile smo Bogu za dio ovozemaljskog puta što smo ga prošle s njome, kao i za sve dobro i plemenito posijano na stazama njezina redovničkog služenja i svjedočenja. Neka joj dobri Bog bude milosrdan sudac da oslobođena svake krivnje uđe u radost nebeskog zajedništva te primi nagradu za svoja dobra djela. Pokoj vječni daruj joj Gospodine!