Srijeda, 30. svibnja, 2018. poletjele su četiri sestre (s.M. Agneta, s.M. Božidara, s. Martina i s. M. Vjenceslava)  zrakoplovom iz Zagrebačke zračne luke prema Stuttgartu, na poziv uprave staračkog doma „Ita von Toggenburg“ iz Horba.  Razlog ovog poziva bila je proslava pedesetog jubileja postojanja doma i njegovog ponovnog posvećenja nakon dvije i pol godišnje obnove iznutra i izvana.  Sve naše sestre koje su tamo djelovale, bile su pozvane, ali sve nisu bile u stanju prisustvovati zbog bolesti, ili zbog drugih obaveza.  Mnoge su nas, vjerujem, pratile i iz vječnosti.

Prve sestre došle su prije točno pedeset godina (1968) u Horbski dom kada je dom bio i izgrađen, i u njemu djelovale kontinuirano 46 godina.  Punih 30 godina sestre predstojnice su i vodile taj dom, u kojem su pretežno djelovale sestre, te je prva oberin bila s. Olga Ciler, zatim s. Vincencija Paula Deduš, onda s. Lucidija Burja, koju ja naslijedila s. Jelena Juriša, i naposljetku s. M. Agneta Sakač koja je bila i posljednja – sestra voditeljica doma.  Otprilike oko dvadeset sestara djelovalo je na kraće ili duže vrijeme u staračkom domu u Horbu.  Sestre su bile u službi njege bolesnika (medicinske sestre) danju i noću pripravne da pomognu bez obzira na radno vrijeme ili doba dana i noći, uz par laika.  Starci i bolesnici bili su dobro zbrinuti i zadovoljni sestrama te se tako i kapacitet doma povećavao, tako da je u jednom momentu dom brojio stotinu štićenika, a broj personala bio je relativno malen u usporedbi sa današnjim brojkama.  S ljubavlju i brigom jednako se pristupalo katolicima kao i evangelicima, koji su u podjednakom broju u njemu živjeli.  Iako njega staraca jest teška i zahtjevna, sestre su se trudile to više strpljivošću i jednostavnim pristupom nadoknaditi što je nedostajalo njihovoj manjkavosti jezika.  Unatoč jezične barijere u prvim počecima, snaga ljubavi i dobre volje, koja se nekad i rukama i nogama služila, nije ih priječila da bolesnima pružaju svu svoju ljubav u jednostavnim djelima milosrđa.  Ujedno sestre su bile poveznica, iliti komadić domovine za kojom su čeznuli naši hrvatski iseljenici- gastarbajteri koji su došli u njemačku osamdesetih godina, kao i oni izbjegli poslije domovinskog rata.  Sestre su, uza sav svoj posao u domu, držale i vjeronauk za djecu, pripremale djecu za hrvatske sv. Mise u nedjelje, s djecom pripremale prigodne programe za blagdane ili posebne prilike.  Kako su sestre odlazile u mirovine ili pak zbog drugih razloga morale otići iz doma, a zamjena više nije bilo, broj se smanjivao.  Stoga 2014. godine, kada su posljednje dvije sestre: s. Elvira Petric i s. Božidara Valjak stupile u mirovinu, a s. M. Stjepanka otišla djelovati u Waldsanatorium u Munchen, sestre su sasvim napustile isti dom.  Ali i kroz ovaj poziv da prisustvujemo proslavi, može se iščitati koliko su sestre bile cijenjene i njihov požrtvovni rad, da i nakon četiri godine njihove odsutnosti iz doma, ni u ovom času nisu bile zaboravljene.  Budući da dom već ima pedeset godina, te je pomalo zastarjeo (jer vrijeme pregazi zgrade kao i ljude) bila je potrebna obnova i modernizacija.  Zato su pred dvije i pol godine počeli njegovu kompletnu obnovu, iznutra i izvana, koja je za ovaj jubilej bila i dovršena.  Stoga je starački dom „Ita von Toggenburg“  zasjao u novome sjaju, sa novim licem izvana i iznutra kao i s novim mogućnostima, ali sa smanjenim kapacitetom od 67 soba-kreveta.

Proslava jubileja i posvete doma bile su upriličene u četvrtak 31. svibnja, 2018. kada se slavila i svetkovina Tijelova.  Poslije svečane svete Mise predvođene župnikom Morein-om u župnoj crkvi koja je skoro na najvišem brijegu Schwarzwaldskog gorja ponad Horba, krenuo je cijeli grad u procesiji za Presvetim prema bolničkoj kapeli „Liebfrauen Kirche“.  I sestre su imale udio u procesiji svojom molitvom i pjesmom.  Naposljetku iza blagoslova sa Presvetim iz bolničke kapele, svi su krenuli preko puta prema Altersheim-u (staračkom domu) gdje su vani i unutra bila pripremljena blagovališta i ručak. Svi su sudionici bili pozvani, i uz maleni dar toga dana mogli su uživati u blagdanskom ručku i u zajedničkom druženju.  Vrijeme je isto bilo sunčano i toplo, uz mali krakotrajni pljusak u kasnijim popodnevnim satima.  Za nas je taj dan isto tako bio dan prepun srdačnih susreta, radosnih i dirljivih, ugodnih iznenađenja sa njemcima i hrvatima, s kojima smo duže ili kraće vrijeme živjele, radile i dijelile dobro i zlo.  Još slijedećih par dana koje smo provele u Horbu, imale smo nekoliko susreta u obiteljima naših hrvatskih iseljenika, kao i sa nekadašnjim kolegama, dijeleći s njima radost ponovnog susreta i njihova gostoprimstva.  Gotovo svagdje su nas pratila njihova žalosna pitanja: zašto smo baš sve morale otići, i konstatacija da to nije više isto mjesto, ni posao bez naše prisutnosti.  Neka Gospodin i dalje obilno blagoslivlja budućnost i djelovanje ovog mjesta milosrdne ljubavi u staračkog doma u Horbu.  Nakon brojnih i dubokih utisaka, vratile smo se sretno u ponedjeljak 4. svibnja, 2018. u jutarnjim satima u dragu nam domaju.  Zahvalne smo Gospodinu, kao i poglavarima da su nam omogućili ovaj put i dane u Njemačkoj, a još više Upravi doma, napose g. Peter Silberzahn-u koji su nam financirali put i smještaj, kao i brojnim drugim dobročiniteljima koji su nam bili pri ruci kao taksisti, gostoprimci ili vodići.  Neka Gospodin bude svima nagrada i plaća. Tekst pripremila s. Vjenceslava Kosanović