Rođen je 20. travnja 1788.godine u Trnavi u Slovačkoj. Potječe iz plemićke obitelji Jurja Haulika i Klare Rapkay. Za svećenika je zaređen 1811.g., zagrebačkim biskupom imenovan je 1837.

Godine 1838. i od 1846. do 1865. vršio je službu banskog namjesnika. Kad je 1853.g. bulom „Ubi primum placuit“ Zagrebačka biskupija postala nadbiskupija, Juraj Haulik 8. svibnja 1853. g. postaje prvim zagrebačkim nadbiskupom.  Po svom položaju kardinal Haulik morao je djelovati i u političkom životu Hrvatske. Veliki ugled kojeg je uživao ulagao je u napredak hrvatskog naroda u vjerskom, gospodarskom, kulturnom i političkom smislu, iako on sam nije bio hrvatskog podrijetla. No povjereno stado kao i zemlju smatrao je svojom,  čija dobra mu je dužnost braniti i čuvati.

Program svog djelovanja iznio je u svom govoru povodom ustoličenja: „Vas pako molim i zaklinjem da me smatrate svojim i onim, koji domovinu vašu smatra svojom, koji sam duhom i srcem i svom snagom vaš, koji vas tako ljubim u Isusu Kristu, da mi nije ništa drugo na pameti, nego da služim vašem spasu i da me, kad se iz smrtnog ovog života otputim u vječnost poprati ono slatkouvjerenje da sam uščuvao u vama slatki zalog Božji, i da sam učinio sve, što sam po slabim svojim silama učiniti mogao.“

Uporno se zalagao za politički i kulturni napredak hrvatskog naroda, napose za hrvatski jezik. Zajedno s Ivanom Kukuljevićem Sakcinskim na povijesnom zasjedanju Sabora 23. listopada 1847. g. svojim govorom se zauzeo da se „narodni jezik u sve poslove uvede“

Znajući da bez prosvjećivanja nema napretka i blagostanja, nastojao je obnoviti i preporoditi katoličku Hrvatsku. Najveću pozornost posvetio je odgoju mladeži kao budućnosti  hrvatskog naroda. Pokrenuo je Katolički list 1848.g., otvorio je čitaonicu dobrih knjiga, a 1867. g. osnovao Književno društvo sv. Jeronima u Zagrebu. Zauzimao se i za napredak svog klera i naroda te je po prvi puta uveo duhovne vježbe za svećenstvo i misije za narod. Sagradio je samostan u Zagrebu u kojem bi se besplatno školovale siromašne djevojčice, u kojem bi sestre njegovale bolesnike i brinule se za siromahe. Za tu veliku i prevažnu zadaću odabrao je Sestre milosrdnice sv. Vinka Paulskog iz  Zamsa. I za sestre se očinski i brinuo i svesrdno potpomagao njihov rad sve do svoje smrti 11. svibnja 1869. godine.