Zemne ostatke naše s. Ljubomire predajemo zemlji, odakle su i uzeti, a ono što nam nakon nje ostaje jesu dobra djela, primjer i poticaj da što vjernije služimo Gospodinu.

Evo riječi s. Ljubomire koje je napisala u svom životopisu prije polaganja redovničkih zavjeta, 21. srpnja 1941. godine: „Rodila sam se u Mariji Bistrici od katoličke obitelji. Bilo nas je osmero djece, pet brata i tri sestre. U pučku školu išla sam u Mariji Bistrici kod časnih sestara. Dok sam bila još mala, uvijek sam mislila da bih i ja mogla biti časna sestra i često sam o tome mislila. Kada sam svršila pučku školu molila sam mamu da me dade u višu školu u samostan, ali radi drugih prilika nisam mogla ići i tako sam ostala kod kuće. Kada sam imala četrnaest godina stupila sam u Djevojačko društvo Srca Isusova. Tamo sam opet čula mnogo o duhovnom životu. To me je sve bliže vodilo Gospodinu.“ Surađujući tako sa sestrama, Milka im je otkrila svoju želju i nakon godinu dana, 29. ožujka 1940. stupila je u Družbu sestara milosrdnica i tu je kroz godinu dana pomagala Dječjem obdaništu.

Redovničko odijelo obukla je 14. kolovoza 1941. Privremene zavjete položila je na Svijećnicu 1943., a doživotne na Veliku Gospu 1946. g. Svoje redovničko služenje započela je u službi zajednice Kuće matice u Zagrebu, a zatim u Lužnici. Završivši tečaj za bolničarke svoje je služenje nastavila kao bolničarka u Sarajevu, na Sušaku, u Vinogradskoj bolnici, Mirovnom domu za gospođe u Zagrebu, u Domu staraca u Selskoj i u Varaždinu. U varaždinskoj bolnici mnogima je pomogla doći do liječnika, pregleda i oko smještaja u bolnicu, no ostala je skromna i nenametljiva. Nakon ulaska u mirovinu vršila je službu vratarice. Bila je vrlo susretljiva sa svima, s roditeljima djece iz vrtića, svećenicima i posjetiteljima samostana. Bila je obazriva i velikodušna u služenju, osobito siromasima kojima je svakodnevno dijelila obrok. Resila ju je gostoljubivost prema svima, osobito prema rodbini sestara, koju je često pogostila ručkom. Vršeći službu savjetnice predstojnice, u zajednici je bila sestrinska i brižna.

U teškoćama se utjecala Majci Božjoj Bistričkoj pod čijim je okriljem i krštena. Bila je molitvena duša, osobito je voljela moliti krunicu. To joj je bila okrjepa u danima rada, a utjeha i snaga u bolesti. Voljela je pjesmu i šale, osobito se znala našaliti na svoj račun. U danima bolesti i nemoći pokazala je jobovsku strpljivost. Nije se tužila ni žalila, sve je razumjela, tek pokoji uzdah znao se izviti iz njezine duše u teškim trenutcima ili se u susretu s drugima pojavila pokoja suza. Križ bolesti koji je nosila strpljivo i predano u volju Gospodnju, sigurnost je da je Krista vjerno slijedila.

Molimo Gospodina da s. Ljubomiru nagradi nebeskom nagradom svoje blizine.

Počivala u miru!