Sestra Agata Lugarić, krsnim imenom Štefanija, rođena je 20. veljače 1945. u mjestu Petruševec od oca Stjepana i majke Drage, rođene Valjak. Krštena je u župnoj crkvi Sv. Marije u Belcu. Roditelji su se nastanili u Donjoj Batini, župa Zlatar, gdje je, uz sestru i brata, proživjela lijepo djetinjstvo i pohađala osnovnu školu. U Batinu su iz Zlatara dolazile sestre milosrdnice svirati svete mise i okupljati djecu na vjeronauk. U dragom sjećanju nosila je kroz život s. Zvjezdanu Berta, orguljašicu i voditeljicu pjevanja, kao i s. M. Antoniju Brlečić, učiteljicu u Zlatarskoj školi koja je, nakon što je sestrama od tadašnjih vlasti zabranjeno raditi na školi, ostala držati vjeronauk na župi. Sestre su se družile s djecom, poučavale ih i odgajale tako da je svima bilo lijepo. Potaknuta na razgovor o svom životu i radu, s. Agata je nešto prije svoje smrti ispričala mnoge zgode koje ću u nastavku djelomično prenijeti. Rekla je: „Dok su sestre bile s nama poslije škole u Batini, gledala sam njihovo ponašanje, sviranje i vjeronauk u crkvi i tako su me jako oduševile, da sam jedva čekala sljedeći dan kad će opet k nama doći… Odlučila sam: ‘Bit ću ovo što su i one’.“

S navršenih 16 godina 3. svibnja 1961. Štefanija je u pratnji svoje majke Drage došla u samostan u Zagreb. Pamtila je do kraja života kako su ih na porti lijepo primile provincijalna poglavarica s. Ilona Blažeka i magistra s. M. Imakulata Palanović. Teško se rastala od majke koja je pustila i suze, ali odlučila je biti sestra milosrdnica i od toga nije odstupala.

Redovničko odijelo i ime s. Agata primila je ulaskom u novicijat 2. veljače 1963. Privremene zavjete položila je 2. veljače 1964., a doživotne 15. kolovoza 1969. godine. U vrijeme kandidature u Zagrebu dovršila je osmoljetku (7. i 8. razred), pomagala je u samostanskim poslovima i učila svirati.

Nakon položenih zavjeta pohađala je dvogodišnji Katehetski institut i uz samostanske profesorice glazbe napredovala u sviranju. Bila je osposobljena za sviračicu i katehisticu. Prvo radno mjesto dodijeljeno joj je u jesen 1966. u Osijeku. Iz tamošnjeg  samostana odlazila je na župu u Osijek III., gdje je svirala, katehizirala, uređivala crkvu i obavljala poslove sakristanke. Za početak adventa 1968. premještena je u Dječačko sjemenište u Zagreb da uređuje dvije crkve i više kapelica u Sjemeništu te okuplja djecu na vjeronauk i vodi sviranje. Potrebe su zahtijevale da se u rujnu 1972. opet vrati na župu u Osijek. U svom vjeroučiteljskom poslanju djelovala je kraće vrijeme na župi u Velikoj Gorici i u Požegi, a zatim 10 godina na župi u Jakšiću (od 22. 11. 1973. – 1. 9. 1983.).

Tada je premještena u Zagreb na župu Sve Ane u Rudeš. Nakon pet godina uspješnog rada, kratko je djelovala u Gradecu, a 23. kolovoza 1988. poslana je u svojstvu vjeroučiteljice, sviračice i sakristanke u svoju rodnu župu u Zlatar. Lijepih 6 godina radila je i svjedočila život sestre milosrdnice kao što su u njezinom djetinjstvu sestre činile među djecom i župljanima. Rado je hodočastila s ljudima u Marijanska svetišta. Posvuda se orila njihova pjesma i sviranje raznih instrumenata (tambura, pleh muzike, a ona bi ih pratila na orguljama ili klaviru… Sjećala se do kraja života kako je sa zlatarskim vjernicima 1988. godine došla na Trsat. Zanimljivo i sa sjajem u očima pričala je o tom danu. „Naša pleh muzika uvijek nas je pratila. Nije se još smjelo sve javno djelovati. Ta bio je komunizam. A ja s dečkima dogovorim: ‘Idemo na Stari grad.’ Kad smo došli gore, kažem sviračima: ‘Pogledajte Rijeku. Sad ćemo im odsvirati Zrinskog.’ Nasmijali su se, a neki su mi šapnuli: ‘Časna, budu nas zaprli u rešt’.  A ja im rekla: „Vas ne budu! Kažite da niste krivi, jer ja sam vam naredila svirati. Dečki su odsvirali. Ljudi su u Rijeci stajali vani i svi gledali gore, prema nama. I to je bio posebni povijesni trenutak, pun pogodak! Ništa nam se nije dogodilo!“

U kolovozu 1994. poglavari su je premjestili u Varaždinske Toplice za rad na tamošnjoj župi. U tri navrata je ondje djelovala. Potrebe Provincije bile su takve da je između neko vrijeme radila u Lovrečini, te u Biskupiji u Varaždinu, a u svibnju 2000. godine vratila se u Varaždinske Toplice i ostala do 18. studenoga 2013. Oslabljena zbog bolesti i operacije srca, preselila se na oporavak u Kuću maticu u Zagreb. Čim se osjećala bolje, pomagala je u kućanskim poslovima, sve dok posljednje dvije godine nije morala boraviti u Kućnoj bolnici.

Gledajući na svoj život i djelovanje, rekla je: „U životu sam radila s veseljem. Crkva mi je uvijek bila na prvom mjestu. Ako nisam stigla sve po danu urediti, noć je preostala za nastavak rada, da bude sve čisto i kako treba. Vjeronauk isto tako, i sviranje i pjevanje, kako sam najbolje znala i mogla. U životu su mi puno pomogle neke sestre od kojih sam naučila svirati (s. Vilka Šimecki, s. Margareta Ćuk i s. Gerarda Šarec) i one od kojih sam naučila druge dobre stvari (kao npr. s. Lina Posavec i s. M. Bonita Kontent). Jako sam im zahvalna, kao i liječnicima koji su se borili i izborili za moje srce, te svojim poglavaricama i dragim sestrama u Kućnoj bolnici koje su me njegovale, posebno glavnoj sestri M. Mihovili Malek… Bogu sam predala sve svoje: srce i dušu… Sve što čovjek radi, neka bude iz ljubavi, a vršiti volju Božju, za mene je prvotno. Bože, hvala ti za sve!“

Bila je zauzeta radnica za slavu Božju, pobožna moliteljica, raspjevana i vesela redovnica.

U zahvalama, molitvama i lijepom sjećanju na prošle dane i na ljude s kojima je živjela i slavila Gospodina, predala je s. Agata 5. siječnja 2021. svoju dušu Bogu u bolnici Kuće matice.

Nagradi ju Gospodine za tolike godine sviranja, pjevanja i unošenja svečanosti u liturgijska slavlja i među ljude, za naviještanje i svjedočenje tvoje Riječi djeci i župljanima i za sve fizički naporne poslove koje je uz to obavljala po župama.

Počivala u miru Božjem!  Amen.