„Nadam se da će se dobri Gospodin dalje brinuti za mene, jer cijeli naš život na zemlji je kušnja. Uvijek me je želja vukla (u novicijatu) da se svetim zavjetima posvetim Gospodinu i da budem posve Njegova.“ (Usp. S. Honorata, Katarina Japec: opis moga života, Zagreb, 6. rujna 1949.)

            Ove riječi je s. Honorata napisala u svojem životopisu 6. rujna 1949. godine prije polaganja redovničkih zavjeta. Očitujući svoje pouzdanje u Gospodina i svjesna nestalnosti života koji je pun kušnji, ona mu se željela potpuno posvetiti. Riječi, koje je na početku redovničkoga života napisala mogu nam poslužiti kao ogledalo njezinoga života sada, kada se, vjerujemo, njezina nada ispunila. Briga dobroga Gospodina, koji ju je pozvao u zoru dana njezinoga prelaska s ovoga svijeta, nastavlja se u vječnosti uživajući Njegovu ljubav u potpunosti. Od dana kada ju je poslao na ovaj svijet do dana kada ju je pozvao u vječnost s. Honorata je svjedočila Njegovu ljubav služeći mu radosno kroz svoje dužnosti, napose dužnost sakristanke, koju je vršila gotovo čitav svoj Bogu posvećen život. Ona je svojom ljubavlju posvećivala svoju dužnost, a njezina dužnost je bila sredstvo njezinoga posvećenja. Ljubav prema Bogu i molitvi primila je od svojih roditelja Gabrijela i Marije, rođene Jantolek, koji su svojoj brojnoj obitelji bili prvi odgojitelji i vjeroučitelji. U njima je gledala primjere života i slušala naputke za sretan i blagoslovljen životni put.

Rođena je 14. ožujka 1929. godine u mjestu Sušobreg u župi Marija Bistrica kao peto od osmero djece. Krštena je pod okriljem Majke Božje Bistričke, koju je odmalena naučila štovati. U četrnaestoj godini ostala je bez oca, ali njegove pouke ostale su joj putokaz za cijeli život. Duboko pobožna, čeznula je za tišinom i Božjom prisutnošću. U takvom ozračju duše čula je Božji poziv te se odlučila za nasljedovanje Krista u Družbi sestara milosrdnica. Na njezinu zamolbu sestre su je primile u kandidaturu unatoč njezinoj maloljetnosti. Redovničko odijelo obukla je dvije godine kasnije, 14. kolovoza 1948., privremene zavjete položila je 12. rujna 1949., a doživotne 15. kolovoza 1953. godine. Svoje redovničko služenje započela je u sakristiji crkve sv. Vinka u Zagrebu. Pet godina bila je u službi zajednica na Majuru u Zagrebu i u Petrovaradinu. U ožujku 1967. godine premještena je u Daruvar i tu se ponovno vratila službi sakristanke, koju je vršila deset godina, a nakon toga nastavila u Franjevačkom samostanu ovdje u Požegi do 2002. godine. Otada je brinula o starijim sestrama služeći im velikom ljubavlju. Budući da je gotovo čitav njezin redovnički život protekao u sakristiji, valja spomenuti da je tu dužnost iznimno voljela, na srcu joj bila ljepota i urednost sakralnog prostora, možemo reći, sve je držala pod kontrolom. Bila je molitvena duša, velika moliteljica i klanjateljica.

            U svom životopisu je napisala: „Dragi Isus neka nas na koncu našega života primi za svoje članove one lijepe vječne i nerazdružive bijele svoje Družbe. Doista vrijedan je Isus ljubavi moje. Ta čežnja vukla me je da mu predajem cvijet mladosti svoje i čistoću srca svoga.“ (isto).

            Bila joj uslišana ova molitva. Neka je Nebeska Majka, kojoj je u čast nizala zrnca Krunice, zagovara, a Gospodin kome se svakodnevno klanjala u Presvetom Oltarskom sakramentu, neka joj dadne počinka u svom Presvetom Srcu.

Počivala u miru!