Sestra Klementina, Marija Gregur prvorođeno je dijete Blaža i Dore, rođene Patrčević iz Koprivnice. Došla je na svijet 12. listopada 1948. u Bolnici u Koprivnici. Radosno je dočekana od mladih roditelja, s ljubavlju i velikom pažnjom odgajana na pravim kršćanskim temeljima uz molitvu, slavljenje Boga u crkvi i u kući kao i rad, prije kojeg se križalo i molilo Božji blagoslov, te ni u čemu nisu oskudijevali. Poslije Marije rodile su im se još dvije kćeri i sin.

Marija je nakon osmogodišnje škole završila krojački zanat i neko vrijeme vježbala uz jednu vrsnu  krojačicu, a poslije je samostalno šivala po narudžbi u roditeljskoj kući. Bila je poznata kao stručna krojačica. Razvila se u lijepu, vedru, razgovorljivu djevojku koja je uz posao krojačice s ljudima veselo komunicirala. Roditeljima je bilo stalo još da se dobro uda. No, ona je vješto izbjegavala njihove prijedloge dok jednog dana nije bila prisiljena reći zašto ne prihvaća nikakvu ponudu za udaju. Objasnila je da ju Isus već odavna poziva u srcu da ga slijedi u redovničkom životu. Otac ju je prvi razumio i obećao podršku. Njegove dvije rođene sestre bile su milosrdnice i služile Gospodinu kao bolničarke: s. Gencijana i s. Filiberta Gregur, a i kćer njegovog brata pošla je za njima i bila je tada novakinja: s. M. Branka Gregur, a sin drugog brata bio je bogoslov – Vinko Gregur – domalo svećenik.

U devetnaestoj godini Marija je ušla u Družbu sestara milosrdnica i pridružila se svojim tetama  i sestrični. Bilo je to 13. srpnja 1967. i te jeseni započela je kandidaturu, a 15. kolovoza 1968. ušla novicijat, obukla redovničko odijelo i dobila ime s. Klementina. Privremene zavjete položila je na Veliku Gospu 1969., a doživotne također na Veliku Gospu 1974. godine.

Poslije položenih zavjeta radila je jednu godinu u Kućnoj bolnici u dvorbi bolesnih sestara. U  kolovozu 1970. premještena je u Zemun i u jesen započela s drugim mladim sestrama medicinsku školu. Dok u to vrijeme u Hrvatskoj s adrese sestara milosrdnica nijedna sestra niti kandidatica čak ni u civilnom odijelu nije bila primljena u medicinsku školu, dotle su u Srbiji, Vojvodini i Crnoj Gori sestre mogle u redovničkom odijelu redovno ili izvanredno završiti medicinsku školu i praksu te odmah dobiti zaposlenje u bolnici. Zato su iz svih naših provincija bivše Jugoslavije (Zagrebačke, Riječke, Splitske i Sarajevske) mlade sestre pohađale medicinsku školu u Zemunu. Škola je za njih kao i za druge civilne osobe, uz plaćanje školarine, organizirana u poslijepodnevnom vremenu jer su bile starije od 20 godina, a prije podne škola je radila za redovnu dob učenica nakon osnovne škole.

Za vrijeme školovanja u Zemunu s. Klementina je uz marljivo učenje i postignuća visokih  ocjena, pomagala u šivaoni, krojila i šivala sestrama bijele uniforme za praksu i rad u bolnici, a pomagala je redovno kao i druge sestre učenice u kućnim poslovima i na poljoprivredi na „Salašu“. Uz smijeh, pjesmu, šalu, veselo čavrljanje sve je stigla i radeći poslove „druge je zabavljala“. Bila je veseljak, sangvinik, dobroćudna, okretna u poslu i u razgovoru, nenametljiva, ugodna u društvu, dobrog zdravlja i đačkog pričljivog raspoloženja, vrlo sestrinska, radina i poduzetna u poslu, sposobna i u svemu uspješna.

Po završetku Medicinske škole već preko ljeta počela je u Zemunskoj bolnici raditi kao  bolnički pripravnik na Otorinolaringologiji i druge godine zaposlena je na istom odjelu kao medicinska sestra. Bila je savjesna, marljiva i stručna u poslu, zbog svoje živahne i vesele naravi voljena od zaposlenika i pacijenata. Svojom vedrinom i šalama olakšavala je bolesnicima nositi teret bolesti. Ništa joj nije bilo teško raditi oko bolesnika, pa ni ono što su drugi izbjegavali. Pričala mi je više puta: „Kad previjam bolesne od karcinoma koji više ne mogu govoriti niti ustima jesti i mole me da u njihovo ime razgovaram ili pišem obitelji, a do nedavna su bili zdravi, snažni, možda i poslovni ljudi, skrivam suze, izmišljam šale da im bude lakše, a pomalo im otkrivam istinu o stanju i potrebu okretanja k Bogu. U tim ljudima gledam trpećeg Isusa na križu i njemu za ljubav radim taj nemili posao.“ Rado je molila, razmatrala i od novicijata pribavljala si i čitala duhovnu literaturu. Iz tog blaga hrabrila je i tješila bolesnike i sama duhovno napredovala. I stručno se usavršavala te je 1982. završila Višu medicinsku školu u Beogradu.

Ratne neprilike i opasnosti osobito od pripadnika tzv. „Šešeljevog klana“ koji su imali svoju  bazu u Zemunu i činili strahote hrvatskom narodu, pa i podmetnutim eksplozivom oštetili naš samostan u Zemunu, uzrokovale su 1992. odlazak sestara milosrdnica iz Zemunske bolnice i iz našeg samostana u Zagreb. Sestra Klementina zaposlila se na Otorinolaringologiji u Bolnici „Sestre milosrdnice“ u Zagrebu i počela raditi od 01. lipnja 1992. Nastavila je skoro isti posao i na isti milosrdnički način kako je radila u Zemunskoj bolnici sve do odlaska u mirovinu u veljači 2010. godine. Od 1997. do 2003. obavljala je i službu provincijalne savjetnice te učiteljice sestara juniorki. Svojom redovničkom vedrinom i duhovnošću nastojala im je približiti i duboko u srce usaditi redovitost molitve, razmatranja, klanjanje i molitvu krunice. Govorila im je da krunicu stalno imaju u džepu ili u rukama.

Odlaskom u mirovinu iz bolnice, radila je neko vrijeme u praonici rublja Kuće matice te u  dvorbi bolesnih sestara u Kućnoj bolnici. Od 1. listopada 2011. povjereno joj je šivanje i krpanje u šivaoni. Rado i pedantno svima je šivala i krpala. Svaka sestra mogla joj se s lakoćom obratiti za uslugu i svaka je za nju dobro došla. Iako već narušena zdravlja, s astmom i poteškoćama u hodu zbog bolesnih vena i koljena, rukama nije mirovala. Uz redovni posao u šivaoni, izradila je mnogo ručnih radova i  poklanjala ih poglavaricama i sestrama. Ima ih na namještaju po boravcima i ispod kipova po hodnicima i u dvorani. Prepoznatljivi su jer su skladno i lijepo izrađeni. Za svaku uslugu ili za neko dobro djelo njoj učinjeno znala je sestri stostruko uzvratiti i iznenaditi je poklončićem ili ponudom da si izabere koji mali tabletić. Bila je posebno molitvena duša. Svako jutro nakon doručka dugo je i sabrano molila na koru i klanjala se Isusu, „dok sam svježa“- znala je reći, a onda bi išla na dužnost u šivaonu.

U Vrboskoj na Hvaru oporavila bi svake godine svoje oštećene dišne putove da bi u zatvorenim zimskim danima lakše disala. I ove pandemijeske godine uspjela je s nekim sestrama koncem rujna i početkom listopada još doživjeti na Hvaru lijepih sunčanih dana i toplog mora. No, pred kraj mjeseca studenoga korona virus razbuktao se u našem samostanu u Kući matici. Mnoge zaražene sestre uz popratnu temperaturu morale su na liječenje u samoizolaciju u samostanu, a s. Klementina zbog astme i teškog disanja čak u „Covid bolnicu u Dubravi“. Bolnički tim sve je poduzimao što je bilo u njihovoj moći, ali je s. Klementina podlegla bolesti. Umrla je u Bolnici Dubrava 15. prosinca 2020. godine.

Njezin ispraćaj nije bio u svečanoj povorci sestara alejama Mirogoja zbog zaraze Covida, ali anđeli su nam nečujno kod njezina groba vjerojatno pjevušili pjesmu koju je ona jako voljela: “Dođi zaručnice Kristova u dvore Vječnoga Kralja i primi nagradu koju ti je zauvijek pripravio Gospodin!“

Gospodine, daruj joj mir i pokoj vječni!

I hvala, draga s. Klementina, za primjer radosnog i vedrog služenja Gospodinu!