Mogli bismo reći da se ovozemaljski život naše s. Krešimire počeo gasiti kad joj je bolest oduzela svaki fizički pokret, a um je radio i trpio za čitavo tijelo. Njezinih 58 godina zabilježeno je u dlanovima Oca nebeskoga, od trenutka kad je u krštenju položena u Isusovo Srce, čija je ljubav jača od smrti. Na putu vjernosti Isusu Kristu ostat ćemo povezane s njom pripravljajući se za susret s Gospodinom u vječnosti, u vjeri da će nas ondje sve sjediniti Ljubav – pobjednica nad smrću.

S. Krešimira je preminula 9. svibnja na svetkovinu Uzašašća Gospodinova, ili bolje – uzašla je s križa boli i trpljenja u onu stvarnost za kojom svi mi čeznemo. Vjerujemo da ju je u radost nebeske Vinkovske obitelji povela sv. Lujza de Marillac, koju je s. Krešimira nastojala nasljedovati u ljubavi prema Bogu i bližnjima, i čiji se blagdan redovito slavi tog datuma. Neka i to bude utjeha onima koji su pozivali s. Krešimiru da ustane i nastavi svoje radosno služenje Gospodinu. Ona je doista, nakon trnovita puta boli, ustala – ne da ode nego da stigne onamo gdje je prava radost, radost koju nam je obećao Gospodin, odlazeći k Ocu: »Neću vas ostaviti kao siročad; doći ću k vama. Još malo i svijet me više neće vidjeti, no vi ćete me vidjeti jer ja živim i vi ćete živjeti (Iv 14, 15-21).

U ovozemaljskom oproštaju od s. Krešimire, mi sestre milosrdnice, danas stojimo pred njezinim mrtvim tijelom, ujedinjene u kršćanskom tugovanju s njezinom sestrom Ankicom i obitelji, s rodbinom, prijateljima i suradnicima, u čvrstoj vjeri da je s. Krešimira po trpljenju i po Božjem milosrđu već prispjela u radost nebeskog zajedništva.

            Vesna, s. Krešimira Katarić, rođena je 3. ožujka 1966. godine u Požegi, od oca Drage i majke Dragice, rođene Gašparović. Krštena je u požeškoj Župi sv. Terezije Avilske 13. ožujka iste godine. Odrastala je u Štitnjaku, u zdravom obiteljskom okruženju u kojem su se poštivale osnovne ljudske vrijednosti i nastojanje da djeca stasaju u dobre, čestite i poštene ljude. Obitelj je potom preselila u Marindvor, gdje je 1976. godine osnovana Župa sv. Leopolda Mandića, na kojoj se radile sestre milosrdnice. Tu se u Vesni počela rađati klica duhovnog zvanja dok je promatrala život, rad i molitvu sestara.

Tijekom školovanja i mladenaštva gubila se i ponovno vraćala misao na duhovni poziv sa željom da se posveti brizi za nerođenu i napuštenu djecu. Puno je razmišljala o svome životu i shvativši da obiteljski život ne bi posve ispunio njezinu dušu, moli Božju pomoć i svjetlo Duha Svetoga. U vjeri da je duhovni poziv velik dar Božji, odlučila je uzvratiti Mu nesebičnom ljubavlju. Bile su dovoljne samo jedne duhovne vježbe za djevojke, nakon kojih je s. Krešimira stala na stranu onoga što je od djetinjstva tinjalo u njoj. Javila se u samostan te 1986. godine došla u Zagreb gdje je obavila redovničku formaciju. Prve svete zavjete položila 1989., a doživotne 1994. godine te završila studij za predškolski odgoj na Filozofom fakultetu, Pedagogijske znanosti, 1969. godine.

Njezin je život od tada bio vezan uz djecu koju roditelji rado povjeravaju sestrama milosrdnicama, sa sviješću da će se oko djece truditi kao prave majke. Bila je neko vrijeme voditeljica katoličkih vrtića u Ljubeščici i Selima (Sisak), ali najveći dio sebe darovala je Vrtiću sv. Vinka u Zagrebu, do onog dana kada ju je, 22. studenoga 2023. godine, pohodila bolest i zauvijek otrgnula od njezinih dragih mališana. Koliko su je voljeli pripovijeda njezina susestra iz vrtića, koja je preuzela dio njezine grupe. Ta nevina usta izricala su svakodnevno svoje molitve ne izgovarajući riječi s punom jasnoćom, ali s čvrstom vjerom: »Dragi Isuse, molim te, ozdravi sestru Krešimiru (Dlagi Isuse, mojim te, ozdjavi sestju Kesimiju …). Daj da nam se vrati i s nama se smije, pjeva i moli«; »Isuse, vrati nam našu sestru Krešu. Ti možeš dati zdravlje« i slično. Djeca su molila i sa svojim roditeljima, a vjerujemo da su te molitve s. Krešimiri bile pomoć u danima njezina trpljenja.

Bog je htio našu s. Krešimiru i tetu iz Vrtića za sebe. Njezino plemenito srce prestalo je kucati, ali mi vjerujemo da je to samo za ovaj svijet, jer s. Krešimira je sada u stvarnosti u kojoj nema boli ni patnje, ni nepravde, već samo radost i ljubav, zahvalnost i klanjanje Božjem veličanstvu.

Pred njezinim odrom ipak se pitamo zašto neki ljudi odlaze s ovoga svijeta prije negoli su proživjeli sve prirodne stadije života. Zašto toliki, koji su se trudili oko sreće drugih, neočekivano dožive kraj svoga životnog puta. Ta je tajna samo Bogu znana i nama nedostupna. S. Krešimira je nastojala u svome životu vršiti poslanje milosrdnice, služenjem braći ljudima i dobru drugih. Sada se preselila u nebesku domovinu. Molimo Boga, gospodara prošlosti, sadašnjosti i budućnosti, u čijim su rukama ključevi života i smrti da je povede u vječne Odaje! Njezino tijelo povjeravamo utrobi hrvatske grude, a njezinu besmrtnu dušu, tebi Oče nebeski! Daruj joj da mirno počiva kod tebe koji si sama ljubav i milosrđe.

Poslužit ću se sada riječima same s. Krešimire, što ih je zabilježila nakon velikih duhovnih vježbâ: »Bog u mome životu sve okreće na dobro te piše pravo i po krivim linijama … prihvaćam svoj život – takav kakav jest, kao dar. Želim ga preobražena uskrsnućem Kristovim predati Bogu kao dar za druge. Neka se u meni, po meni i na meni do kraja ispuni volja Božja. (…) Hvala ti, Gospodine, na čudesnim djelima tvoje ljubavi iskazanima meni – tvojoj neznatnoj službenici! Volim svoje poslanje i poziv sestre milosrdnice. Želim ti, Gospodine, ljubavlju uzvratiti ljubav! Evo službenice Gospodnje – neka mi bude po tvojoj riječi« (zabilježila je s. Krešimira 3. travnja 2010. godine).

Roditeljima naših mališana u Vrtiću zahvaljujemo za podršku s. Krešimiri u njezinoj bolesti, kao i za izraze kršćanske sućuti upućene zaposlenicima u Dječjem vrtiću sv. Vinka i sestrama milosrdnicama, a kojima je lijepo ocrtan lik i djelo naše preminule sestre. Donosimo samo isječke tih plemenitih poruka:

– pružala je djeci radost i veselje neophodno djetinjoj dobi;

– veselo je susretala roditelje i djecu te se bez zadrške davala u svom poslanju;

– tješila je uplakane i radovala se s onima malo življima, dajući se nesebično;

– gradeći zajedništvo mnogočemu je naučila djecu ali i nas roditelje;

– bila je dobri duh Vrtića;

– neka nas sada zajedno s anđelima čuva i vodi;

– ostavila je neizbrisiv trag u srcima djece i roditelja koji je neće zaboraviti.

– Draga teta Kreša, sada si oči u oči sa svojim Zaručnikom, a nama si utabala stazu prema Kristu i zbog toga ćemo ti zauvijek biti zahvalni. Uvijek ćeš zauzimati važno mjesto u našim srcima s vjerom da smo mi i naša djeca dobili zagovornicu u nebu.

Zahvaljujemo vam, dragi roditelji, na izrečenim i neizrečenim mislima i molitvama, a naša zahvala ide i Općoj bolnici »Dr. Ivo Pedišić«, Sisak, ponajprije dr. Blanki Ćuk, voditeljici Odjela za pulmologiju i palijativnu skrb, koja je s. Krešimiri bila dobri anđeo u bolesti i trenucima njezina prijelaza na drugu obalu života. Hvala osoblju i svima koji su na bilo koji način duhovno i materijalno pratili s. Krešimiru tijekom njezine bolesti osiguravši sve potrebno za povratak njezina tijela u Zagreb, na posljednji ovozemaljski počinak na Mirogoju.

Na kraju, i ne kao posljednjem, zahvaljujemo i mons. Vladi Košiću, biskupu sisačkom, koji je brižljivošću dobrog Pastira bio velika podrška s. Krešimiri u vođenju novoosnovanoga katoličkog Dječjeg vrtića sv. Marije Magdalene u Selima (Sisak). Hvala Vam, Preuzvišeni, što ste unatoč svojim pastoralnim obvezama danas s nama dok pratimo s. Krešimiru na njezin posljednji ovozemaljski počinak u zahvalnosti što smo živjeli s njom i što ćemo s njome i s čitavom Božjom obitelji zauvijek ostati povezani u Bogu.

Pokoj vječni daruj joj Gospodine …

                                                                                                          s. M. Ines Tutić