„A ja ću se hvaliti križem Gospodina našega Isusa Krista po kojem je meni svijet raspet i ja svijetu (Usp. Gal 6,14).“ (Usp. S. M. Aurelija Fotak: Opis moga života, Zagreb, 2. kolovoza 1956.)

Ovim riječima s. M. Aurelija započinje Opis svoga života, kojeg je napisala kao sestra novakinja prije polaganja redovničkih zavjeta davne 1956. godine. Promatrajući njezin život, riječi sv. Pavla Galaćanima kojima započinje svoj životopis, nije izabrala iz želje za patetikom, već su one oslikavale život s. M. Aurelije odmalena, a po Božjem nadahnuću postale su proročanstvo njezinoga životnog puta sve do razapetosti na bolesničkom krevetu i potpunog predanja po smrti.

Sestra Marija Aurelija, Štefanija, rođena je 24. siječnja 1935. godine u Orehovcu kod Novog Marofa od roditelja Stjepana i Elizabete, rođene Kopjar. Bila je drugo od troje djece. Ubrzo upoznaje životni križ po kojem će raspeta svijetu otkrivati otajstvo svojega života. Još s nepune dvije godine izgubila je majku, koja je razboljevši se napustila ovaj svijet i dvoje nejake djece od kojih je jedno tek rođeno. Otada je brigu za tu nejačad preuzela baka do trenutka kad se otac ponovno oženio.

Sa šest godina pošla je u školu, a sa sedam godina primila je Prvu pričest. Ovaj joj dan bijaše najljepši u dotadašnjem životu. Od desete godine osjećala je želju za samoćom te je najradije boravila u tišini čitajući kakvu pobožnu knjigu. Od dvanaeste godine njeguje veliku ljubav i pobožnost prema Srcu Isusovu. U susjednoj župi promatrala bi sestre milosrdnice tijekom sv. mise i pomišljala kako bi i sama postala jedna od njih no to joj se činilo nemogućim. Radne navike i smisao za žrtvu stekla je odmalena pomažući u kućanstvu i obiteljskom gospodarstvu. Uza sve poslove koje je vršila u sebi je uvijek osjećala želju za redovničkim životom. Žarkom molitvom preporučila se Majci Božjoj i ubrzo je riješila sve prepreke na koje je nailazila. Upravo na blagdan Srca Isusova prvi put je u pratnji oca posjetila samostan. U Družbu je primljena 29. srpnja 1954.

Redovničko odijelo obukla je 14. kolovoza 1955., privremene zavjete položila je 15. kolovoza 1956., a doživotne 15. kolovoza 1961. godine. Nakon položenih zavjeta, svoje je redovničko služenje posvetila svojoj zajednici i tako čitav život, kako ga je započela, tako ga je i nastavila, s križem. Nosila ga je marljivo, strpljivo i tiho uspinjući se k nebu. Prema riječima sv. Pavla apostola Galaćanima, kojima smo započeli ovaj oproštajni govor, možemo reći da je krhku glinenu posudu svoga života ojačala radom i žrtvom. Razapela je svoje tijelo iz ljubavi prema Bogu u potpunom predanju, dubokoj smirenosti, molitvi i nadasve žrtvi prikazujući Bogu za bližnje.

„Po križu i trpljenju ide se u nebo.“ Tim riječima završila je Opis svoga života i one su se, vjerujemo, ispunile.

Svaki život, nizanjem godina, tka svoje ostvarenje milostima koje Gospodin sipa svakome od nas. Svaki život postaje ispunjenje proročanstva u zanosu mladenačkih dana. U Bogu se ništa ne gubi.

Danas, opraštajući se od s. M. Aurelije možemo doista reći da je njezin život bio ispunjenje njezinih riječi.

Neka je Gospodin primi u nebo jer je trpeći nosila svoj križ po kojem je njoj „svijet raspet i ona svijetu“. Neka nam bude primjerom nasljedovanja Gospodina jer doista zavrijedi nagradu neba prema riječima sv. Vinka Paulskoga: „Pokažite mi čovjeka, pokažite mi sestru koja čitav život ispunja volju Božju. Ona započinje činiti na zemlji što blaženici čine u nebu. Počinje svoje nebo već na ovom svijetu jer nema druge volje doli volje Božje.“ (55. Konferencija sv. Vinka od 27. srpnja 1653.)

Neka je Gospodin pridruži svojim blaženicima! Počivala u miru!