Sestra Marija Viktorija Magdić rođena je 20. travnja 1927. godine u selu Kladare kod Đurđevca, u radišnoj obitelji pobožnih i Crkvi odanih roditelja, oca Pavla Magdić i majke Roze, rođ. Čupen.

Na krštenju je primila ime Katarina. Zajedno s braćom i sestrom Lucijom, odgajana je u vjeri i pouzdanju u Božju providnost, a roditelji su djecu učili dijeliti sve što imaju. Osnovnu školu završila je u rodnom kraju.

Za duhovno zvanje, sestra Marija Viktorija zahvaljuje svojoj teti milosrdnici, sestri Nataleni, koja je u njoj potakla želju  da pođe u samostan. Tako je 1940. godine upisala školu, a nakon završene gimnazije, 12. kolovoza 1946. godine stupila je u kandidaturu. Zapažena je kao tiha, skromna, marljiva, uslužna i prijazna djevojka.

Redovničko odijelo obukla je 14. kolovoza 1947. Privremene zavjete je položila na svetkovinu Uznesenja BDM  1948., a doživotne 1952. godine. Nakon položenih zavjeta svoje je redovničko služenje započela u Osijeku, zatim u Dječačkom sjemeništu u Zagrebu, Požegi, Zemunskoj bolnici.

1959. godine vratila se u Zagreb i upisala je Katehetski tečaj. 15. veljače 1965. godine započela je svoj rad kao službenik u Glasu Koncila. Tu je ostala sve do 31. prosinca 1996. godine, a nakon umirovljenja radila je honorarno još pet godina. Svojim radom ugradila se u same početke rada i djelovanja Glasa koncila, gdje je unatoč teškim počecima s velikom ljubavlju i savjesnošću ulagala svu sebe. Odlikovala se pobožnošću u osobnoj i zajedničkoj molitvi. Rado je dolazila i ostajala pred Svetohraništem razmatrajući Božju riječ. Služila je bližnjima skromno i samozatajno. Zračeći vedrinom razveseljavala je svojim umijećem i pažnjom.  Osobne ljudske slabosti krotila pokorom i molitvom. Bila je žena duboke duhovnosti, vjere i molitve, kojoj Božji darovi nisu izmicali neopaženi. Ponekad bi snimila pjev ptica u samostanskom vrtu i tom prirodnom simfonijom razveseliti suradnike na poslu. Uvijek je bila spremna svakoga prihvatiti, razumjeti i pomoći. Imala je izrazit smisao za slušanje drugih. U drugima je otkrivala ono dobro i hrabrila da se to dobro razvija i dalje. Bila je smirena i skromna osoba do kraja. Njezin je život protekao tiho, u molitvi i predanju. Takvu ju je Gospodin našao i u dan pohoda i pozvao je k sebi 12. rujna 2012. godine.

Zahvaljujući za njezin život molimo da i sâmi budemo spremni pohrliti ususret Gospodinu kada nas pozove.