Sestra Magna, Ilinka Jerković rođena je 11. siječnja 1939. u Bijelom Brdu kod Dervente, kao treće dijete oca Jerka i majke Zorke, rođene Dankić. Krštena je istoga dana u župi sv. Ivana Krstitelja. Vidjevši časne sestre u Derveti, kamo ju je majka često vodila na svetu misu, u njoj se javila želja da i ona bude poput njih. To posijano sjeme polako je klijalo i ona je, nakon nekoliko godina strpljivog čekanja na roditeljski blagoslov, stupila u Družbu sestara milosrdnica 30. svibnja 1958. godine. Ulaskom u novicijat 15. kolovoza 1959., dobila je redovničko ime s. Magna. Prve redovničke zavjete položila je 16. kolovoza 1960., a doživotne 16. kolovoza 1965. godine. U svojoj molbi za doživotne zavjete piše: „Kroz sve vrijeme koje sam do sada provela u redovničkoj zajednici bolje sam upoznala dužnosti, a i sreću koju Bog daje onima koji vjerno ispunjavaju svoje svete zavjete. Uvidjela sam da redovnički život nije uvijek posut cvijećem, nego i trnjem i križevima, ali u duši osjećam poziv da i dalje služim dragom Bogu, veslajući svoju lađicu po uzburkanom moru ovoga svijeta dok sretno ne stignem na obalu u zagrljaj vječnosti. Stoga ponizno molim dopuštenje za polaganje svetih zavjeta i nadam se da ću ih s Božjom pomoći savjesno vršiti.“ A u preporuci za zavjete njezina odgojiteljica piše: „Vladanje joj je mirno i staloženo. Kod posla je vrlo marljiva i radi na opće zadovoljstvo svaki posao. U društvu je ugodna i sestre je vole. Dnevni red, molitve i pobožnosti vrši savjesno. Opomene lijepo prima i nastoji ispraviti pogreške. Prema starijima se odnosi s dužnim poštovanjem.“

Sestra Magna cijeli je svoj radni vijek provela služeći Gospodinu kao vrsna i sposobna kuharica. Radila je u velikim kuhinjama, počevši od Kuće matice, zatim u Dječačkom sjemeništu na Šalati pa u zagrebačkoj bogosloviji. Na svim tim mjestima, osobito u sjemeništu i bogosloviji, sestra Magna bila je poput majke – uvijek je zračila toplinom, radošću, smirenošću. Bila je otvorena za razgovor, slušala je odgajanike o njihovim poteškoćama, brigama, tješila ih i hrabrila na njihovu započetom svećeničkom putu.

I u samostanskoj kuhinji u Kući matici svoj posao uvijek je radila savjesno i uredno. Bila je šutljiva i ozbiljna, blage i mirne naravi pa je bila omiljena i ugodna u društvu. Zrelo je shvaćala svoj redovnički poziv i stalno je pred očima imala uzvišeni cilj – služiti Gospodinu do konca života.

Život s. Magne život je protkan ljubavlju za druge. Svaki je dan hranila mnoštvo duša i sve je to bilo moguće izdržati samo živom vjerom i velikom ljubavlju prema Gospodinu i svima onima kojima je pripremala obroke. Svakodnevnom molitvom i svetom misom crpila je snagu za svoje djelovanje. Kako kažu njezine odgojiteljice – „nikad se nije čula tužba iz njenih usta. Uvijek je bila vesela i zadovoljna.“

Godine 2004. zbog narušena zdravlja dolazi u Kuću maticu gdje pomaže koliko može. Posljednjih nekoliko godina života bila je nepokretna. Sve boli i patnje blago je i strpljivo podnosila i Gospodinu prikazivala.

Hvala ti, Gospodine, za život naše s. Magne! Hvala ti što si je odabrao, pozvao i posvetio, što si je svojom žarkom ljubavlju i zaštitom pratio tijekom cijelog života, a posebno onda kad joj je križ bolesti bio težak.

Draga naša s. Magna, hvala Vam za primjer predanog rada, molitve i radosnog služenja svima onima koje je Gospodin stavio na Vaš put. Kolika ste mlada srca ohrabrili i kolike ste gladne nahranili – samo Gospodin zna.

On neka Vam obilato uzvrati u vječnosti. Počivali u miru Božjem!