Helena Benko, s. Tomina, rođena je 5. svibnja 1917. godine u Maloj Lehoti u Slovačkoj, od oca Vendelina i majke Terezije Benko, rođene Michalovič. Dan nakon rođenja, tj. 6. svibnja 1917. primila je sakrament Krštenja u župi Podhradie u biskupiji Nitra. U praktičnoj katoličkoj obitelji, kakva je bila obitelj s. Tomine, roditelji su dali na svijet sedmero djece, a od njih je dvoje dragi Bog uzeo k sebi u ranoj dobi. Roditelji su svoju djecu poučavali praktičnoj vjeri i vjera je prožimala cijeli život obitelji. Deset godina je Helena odrastala u svom rodnom mjestu, a nakon toga je cijela obitelj preselila u Hrvatsku, u Jakšić kod Požege i tu se uključila u život župe. Budući da je Helena već zarana pokazala svoju privrženost Crkvi i rado prisustvovala pobožnostima u župi, imala je priliku susretati se sa sestrama milosrdnicama i pobliže ih upoznati. Kako u svom životopisu piše, „svjetske zabave nikad nije voljela, jer ju je više privlačio tihi Božanski Spasitelj“, s velikom je pozornošću slušala propovijedi, koje su se „duboko upisivale u njezinu dušu“ (s. Helena Benko: Moj životopis, Zagreb). Na poticaj svoga župnika pošla je na trodnevnu duhovnu obnovu kod sestara milosrdnica u Požegu i nakon toga je svome župniku povjerila želju da postane redovnica. Po savjetu župnika javila se sestrama u Požegi sa zamolbom da je prime u samostan i na njezinu radost, ubrzo je odgovoreno njezinoj molbi.

Oprostivši se od svojih roditelja, braće i sestara, pošla je u Zagreb, gdje je 30. rujna 1935. primljena u kandidaturu i tu je, kako sama piše, „u Isusovoj kući našla i oca i majku, i sestre i braću, i njegovu ljubav, gdje čeka čas da mu se posve preda i postane njegova zaručnica“.

Redovničko odijelo obukla je 20. studenoga 1936., privremene zavjete položila je 21. studenoga 1937., a doživotne 21. studenoga 1940. godine. Nakon položenih zavjeta uključila se u apostolat Družbe. U početku su to bile različite službe u samostanskim zajednicama: Daruvaru, Crikvenici, Novoj Gradiški i Lovrećini, a nakon završene škole za bolničarku radila je u Domu za starije i nemoćne, najprije u Pančevu, a zatim na Selskoj cesti u Zagrebu. Svoju službu je obavljala vrlo marljivo i savjesno, s velikom pažnjom i ljubavlju prema nemoćnima. Nakon umirovljenja, s. Tomina je premještena u samostan na Novi Goljak, gdje je nastavila svoju samaritansku službu pomažući u njezi starijih gospođa. Odlikovala se dubokom pobožnošću, požrtvovnošću, umjerenošću i samozatajom. Svojom marljivošću i radinošću svima je bila na usluzi i pritom je Bogu zahvaljivala na daru dobroga zdravlja i što može pomagati drugima. Kada je kome bila potrebna, našli bi je ili u kapeli kod Gospodina ili na dužnosti. Bog i čovjek radi Boga, bili su njezina ljubav i briga, kojima je služila.

„Život, dakle, biraj, ljubeći Gospodina, Boga svoga, slušajući njegov glas, prianjajući uz njega, da živiš ti i tvoje potomstvo. Tâ on je život tvoj, tvoj dugi vijek, da bi mirno mogao boraviti na zemlji za koju se Gospodin zakle ocima tvojim Abrahamu, Izaku i Jakovu da će im je dati.” (Pnz 30, 20)

Život s. Tomine  darovan je Bogu. On je bio njezina snaga, njezin dugi vijek. Njezin miran boravak na zemlji bilo je tiho i požrtvovno služenje Kristu u nemoćnima, a još više njezino tiho izgaranje u njezinim nemoćima. Ova mudra djevica, koja je cijeli svoj životni vijek u redovničkom staležu bila skromna, jednostavna, vjerna i sretna što ju je Bog pozvao, vjerujemo da je zaslužila ući u Kraljevstvo nebesko.

Vjerujemo da sada boravi u zemlji, za koju se Gospodin zakle ocima našim… da će im je dati. (Usp. Pnz 30, 20)“ Dakako, mislimo na nebesku domovinu, koja je obećana svima onima koji Boga ljube.

Bio joj Gospodin nagrada za sve dobro, a milosrdan prema njezinim slabostima jer „kako se otac smiluje dječici, tako se Gospodin smiluje onima što ga se boje. Jer dobro zna kako smo sazdani, spominje se da smo prašina. Jer kako je nebo visoko nad zemljom, dobrota je njegova s onima koji ga se boje (Ps 103,13-14.11).“

Počivala u miru!