„Kada se osjećamo posve napušteni, naš vrt započinje stvarati
najljepše cvjetove dotad nezamislive!“

ŽIVI

Dragi članovi Vinkovske obitelji,
milost i mir Isusov bili uvijek s nama!

Živi naslov je filma koji se pojavio 1993., a temelji se na istinitoj priči o urugvajskom ragbijaškom timu, koji je u pratnji roditelja i prijatelja igrača, letio u Čile na utakmicu. Zrakoplov se razmrskao u Andama u petak, 13. listopada 1972.

Nadlijećući Ande, na izlasku iz oblaka avion se suočio s atmosferskim turbulencijama i zabio se u planinu. Krila i rep odvojili su se od trupa aviona koji se kotrljao niz strminu planine dok se nije zaustavio. Šestero putnika i jedan član posade ispali su iz letjelice i poginuli. Šest drugih ljudi ubrzo je preminulo, uključujući obojicu pilota. Preživjeli su se sklonili u trup aviona i šćućurili se jedni uz druge da se utople. Dvoje putnika preminulo je tijekom noći. Bez mogućnosti da nešto ulove ili uberu na planini, jedan od preživjelih predložio je da se jednako podijeli kutija čokolade i sanduk vina što su ga našli.

Poslije, tijekom tjedna, lavina je udarila u avion i napunila snijegom glavninu unutrašnjeg prostora. Osmero od preživjelih ugušilo se u snijegu. Dvadeset i dvoje preostalih živih bilo je prisiljeno ostati unutar trupa letjelice kad su vidjeli da je vani snježna oluja. Tijekom narednih tjedana umrijet će još šest putnika.

Jedan od preživjelih koji je putovao s majkom i sestrom pribrao se. Nakon što je doznao za smrt svoje majke, sa svom je brižljivošću bdio nad sestrom. Dva mjeseca poslije nesreće, znajući da će ona zbog zadobivenih ozljeda umrijeti u roku od nekoliko sljedećih dana, zakleo se sebi da će se uputiti pješice i pronaći izlaz s planine. Jedan od drugih putnika odlučio je poći s njim.

Nakon dvanaest dana pješačenja na temperaturama ispod ništice u neodgovarajućoj odjeći i obući, dvojica muškaraca obavijestila su vlasti o mjestu gdje se nalaze njihovi suputnici. Dva helikoptera, a u jednome od njih i dvojica preživjelih, pojavila su se iznad stradalnika navodeći četrnaest preživjelih da slave svoje nadolazeće spašavanje. Od 45 osoba koje su bile u zrakoplovu, samo ih je 16 preživjelo, nakon 72 dana na polarnoj hladnoći što je dosezala i -40 ºC.

Pogledavši film Živi i vrativši se nedavno bilješkama koje sam zapisao nakon što sam prije gotovo 30 godina više puta pogledao film, razumio sam to što izražava naslov ovogodišnjega korizmenog pisma: „Kada se osjećamo posve napušteni, naš vrt započinje stvarati najljepše cvjetove dotad nezamislive!“

Unatoč posvemašnjoj napuštenosti kakvu su osjećali preživjeli stradalnici nakon nesreće i tijekom sljedećih beznadnih dana, Netko je neprestance bio tu i pomagao im postupno razumijevati i sagledavati stvarnost koju su proživljavali u takvim danima, kako su to preživjeli izrazili su u intervjuima. „Da, postoji Bog o kome su mi govorili u školi, postoji Bog skriven u tome što nas okružuje u ovoj civilizaciji. To je Bog kojeg sam susreo na planini.“ „To su bile dva i pol mjeseca duge duhovne vježbe.“ „U trenutcima beznađa, vulgarnih riječi i misli, trenutne apsurdnosti života, razočaranja, Isus nas je vodio postupno putem svjetla u susret sa živim Bogom.“ „Zdravo Marijo, milosti puna, Gospodin s tobom… Koliko li smo puta, smrznuti na temperaturama ispod ništice, molili zajedno, mi mladi muškarci puni života i snova, počeli smo produbljivati svoju vjeru usredotočujući ju na Boga.“ „Isus nam je govorio. Koliko li smo ga puta osjetili pri izlasku i zalasku sunca, tijekom vedrih noći dok je pun mjesec širio svoje svjetlo pred našim očima, njegovu otajstvenu prisutnost na veličanstvenim planinama, stvarnost vječnog leda i snijega posvuda oko nas, po snježnim olujama i lavinama. Isus nam je govorio i mi smo počeli razumijevati to što nam je želio priopćiti.“ „Počeli smo razumijevati Isusa, unatoč neprekinutom umiranju roditelja i prijatelja pred našim očima i došli smo do trenutka koji smo nazvali mističnim iskustvom!“ Oni su prešli iz trenutka osjećanja posvemašnje napuštenosti u unutarnji vrt u kojem su počeli izrastati cvjetovi dotad nezamislivi.

Poput preživjelih iz ove zrakoplovne nesreće u Andama, sveti je Vinko Paulski, mistik kršćanske ljubavi, poslije osobnoga iskustva s Isusom, počeo uzgajati u vlastitom vrtu pet lijepih cvjetova koji su ga doveli do „mističnog iskustva“. Ti cvjetovi su: jednostavnost, poniznost, blagost, mrtvljenje i gorljivost za spasenje duša.

Vinko je tih pet lijepih cvjetova našega vrta nazvao „pet lijepih kamenčića“ (Opća pravila, XII, 12) uspoređujući ih s kamenčićima s kojima je David pobijedio Golijata. David predočuje dobro, sve što nam dolazi od Boga, a Golijat predstavlja zlo, naše napasti, sebičnost, sve ono što se pokušava suprotstavljati Isusu i ne priznavati ga. Pet lijepih cvjetova, pet lijepih Davidovih kamenčića, pet kreposti postaje dio temelja Vinkova hodočašća vjere, što mi danas nazivamo vinkovskom duhovnosti.

Isus je osobno vodio preživjele kroz duhovne vježbe od 72 dana i, nakon što su se osjetili posve napušteni, započeli su stjecati pet kreposti prepuštajući sebe u Isusove ruke otvarajući se „mističnom iskustvu“.

Kada je ponestala jedina hrana kojom su dotad raspolagali u zrakoplovu, čokolada i vino, oni koji su preživjeli bili su suočeni s velikom dvojbom s kakvom se dotad nikada nisu susreli. Moraju li početi jesti meso preminulih da bi ostali na životu i prikupili snagu za svoja posve onemoćala i iscrpljena tijela? Nakon brojnih rasprava, fizičke odbojnosti, sumnji, pet cvjetova u vrtu svakoga od njih počelo se rastvarati.

Cvijet jednostavnosti koji nam omogućava da budemo i da se pred drugima pokažemo onakvima kakvima nas Isus želi, bez srama ili osjećaja beskorisnosti. „Ah, jednostavnost, koja nema drugog pogleda osim Božjega pogleda, koja odbacuje sve što nije Bog“ (Coste, XII, 309).

Cvijet poniznosti po kojemu priznajemo i s radošću prihvaćamo da mi kao ljudska bića nismo svemogući ni sveznajući niti smo sposobni ostvariti sve što želimo, nego je tu Isus koji ima zadnju riječ i zna bolje nego mi. „Poniznost se sastoji u zatajivanju sebe pred Bogom i poništavanju sebe radi stavljanja Boga u srce, ne očekujući poštovanje i dobro mišljenje ljudi, u neprestanoj borbi protiv ispraznih nagnuća“ (Coste, XII, 304).

Cvijet blagosti rascvjetava se kada shvatimo da svako ponašanje koje se protivi blagosti ne može voditi ni prema kakvom dobru, nego stvara veliki nered, patnju i bol. „Blagost traži ne samo da opraštamo nesporazume i nepravde koje doživljavamo, nego čak očekuje da s blagošću i lijepim riječima postupamo s onima koji nam ih nanose…“ (Coste, XII, 192).

Cvijet mrtvljenja traži da se odričemo stvari i osoba na koje smo navezani na poguban način i da vlastite trenutke iskušenja, svoje boli i borbe prikazujemo za ostale koji su u još težim situacijama. „Doista smo osjetljiviji na bol nego na užitak, i više osjećamo ubod ruže nego njezin miris. Način da pomirimo taj raskorak, jest da prigrlimo koliko je moguće ono što umrtvljuje našu narav i da se odričemo onoga što joj godi, i usmjerimo svoje srce k patnji radi dobrobiti koju nam ona donosi i da budemo spremni prihvatiti ju i da ne budemo iznenađeni ni žalosni kada ona dođe“ (Coste, IV, 49).

Cvijet gorljivosti za spas duša potiče nas na nastojanje da bi svako ljudsko biće jednoga dana moglo doći u nebo. „Gorljivost je peto načelo koje se sastoji u čistoj želji da budemo dragi Bogu a korisni ljudima: gorljivost za širenje Božjeg kraljevstva, i gorljivost da pribavimo spas bližnjemu. Postoji li na svijetu išta savršenije od toga? Ako je ljubav Božja vatra, žar je plamen; ako je ljubav sunce, gorljivost joj je odsjaj. Gorljivost je nešto najčišće u ljubavi prema Bogu“ (Coste, XII, 307-308).

Šesnaest vrtova šesnaestorice preživjelih, svaki s pet najljepših cvjetova koji se mogu zamisliti, pripremili su put trenutku u kojem ne samo da su prihvatili da jedu meso mrtvih putnika da bi ostali na životu, već je njihovo prihvaćanje išlo mnogo dalje dodirujući samu srž njihove vjere i nasljedovanja Isusa. Kako je Isus dao svoje tijelo i krv da bismo ostali na životu i živjeli, tako i mi trebamo dati svoje tijelo i krv da bi drugi ostali na životu i živjeli. „Glede sadašnjega trenutka i razloga koji nam pomažu sagledati stvarnost tijela i krvi našega Gospodina u sakramentu, treba se osvrnuti na to što je zabilježio sveti Ivan: ‘Ovo je moje tijelo, ovo je moja krv; kruh koji dajem moje je tijelo; vino koje vam dajem moja je krv.’ Nitko ne sumnja u tu istinu osim heretika koji to žele shvatiti u drugačijem smislu. Naš Gospodin osobno jamči nam to zakletvom jer kaže da onaj tko ne bude jeo njegovo tijelo i ne bude pio njegovu krv, neće imati vječnog života” (Coste, XI, 185).

Oni su uspjeli postići zajednički dogovor ne samo da će jesti tijelo onih koji su već bili mrtvi, nego su isto tako ako umru, zajedno ponudili svoje tijelo kao hranu ostalima da bi mogli ostati na životu i živjeti. To je postalo „mistično zajedništvo, mistično iskustvo“!

Dok ulazimo u korizmu, predlažem vam, ako je moguće, da pogledate film Živi dostupan na internetu ili da pročitate knjigu napisanu o tome događaju. To će nam pomoći moliti, razmišljati i meditirati tijekom naše pripreme za Uskrs.

Skupina preživjelih poslije se vratila na mjesto nesreće i pokopala ostatke tijela ispod jedne hrpe kamenja i označila je križem, kao sjećanje na 29 preminulih i 16 preživjelih: jedno tijelo u Isusu Kristu! Amen.

Vaš brat u svetom Vinku,
Tomaž Mavrič, CM
vrhovni poglavar