Rođena 6. kolovoza 1939. u Buku, Požega

Umrla 21. travnja 2025. u Osijeku

Sestra M. Mirka, Terezija Barbarić rođena je 6. kolovoza 1939. u Buku od oca Stjepana i majke Ane, rođene Ognjenčić. Odrastajući u ozračju skladne obitelji u Novoj Gradiški djeca su bila odgajana u kršćanskome duhu. Takvo obiteljsko ozračje pogodovalo je da se u srcu male Terezije probudi zvanje za redovnički život. Prije odlaska u samostan radila je u Dječačkom sjemeništu gdje je imala priliku izbližega upoznati sestre i njihov način života što ju je još više učvrstilo u odluci. U Družbu je primljena u lipnju 1958., a u novicijat ulazi na Veliku Gospu 1959. godine te je tada dobila i redovničko ime sestra Marija Mirka.

Prve redovničke zavjete položila je 16. kolovoza 1960., a doživotne 16. kolovoza 1965. godine. Sestra M. Mirka slagala je mozaik svoga života tihim i požrtvovnim radom u mnogim mjestima gdje su naše sestre služile Bogu, Crkvi i ljudima: u Zagrebu, Grubišnom Polju, Rimu, Klanjcu, Našicama, Resniku, Beogradu, Varaždinskim Toplicama, Bjelovaru, Petrovini, Požegi i Osijeku.

U svom redovničkom životu vršila je različite službe – od kućanskih poslova, rada na gospodarstvu, sakristanske službe, katehiziranja, sviranja i pjevanja. Sve povjerene službe obavljala je uvijek predano i s velikom ljubavlju prema Bogu i čovjeku. Niti jedan posao nije joj bio težak ni ponižavajući. Kao sakristanka je, s osobitim poštovanjem i točnošću, ukrašavala oltare, uređivala crkveno rublje i brinula se o svakom detalju u crkvi.

Dvije stvari opisuju čovjeka: strpljenje kad nema ništa i ponašanje kad ima sve. Ove riječi možemo primijeniti i na našu sestru M. Mirku.

U uspomeni nam ostaju njezine vrline: dobrodušnost, pobožnost i istančana osjetljivost za čovjeka u potrebi. Bila je tiha, mirna, požrtvovna, profinjena, ljubazna, osjećajna i nenametljiva osoba prožeta Božjim duhom i duhom naših Utemeljitelja. Svojom pojavom uvijek je unosila mir. U svakom trenutku bila je spremna slušati, tješiti i radovati se s drugima. Nadasve je bila duhovita i spremna na šalu. Bila je duša molitve. Hranjena Kruhom živim kod euharistijskog stola nosila je milosrdnu ljubav svima s kojima je dolazila u kontakt. Bila je vjerna štovateljica Srca Isusova. U to Srce puno ljubavi i dobrote svakodnevno je izručivala potrebe svojih susestara, moleći za svećenike i na nakane svoje Provincije.

Posljednje njezino boravište bilo je u samostanu u Osijeku. Tu je pomagala u kućanskim poslovima koliko su joj njezine već slabe sile dopuštale.

Iscrpljena tijela, ali jaka duha, u miru se predala u ruke Božje. Kako je tijekom cijelog svog života snagu crpila pred Presvetim, tako joj je Gospodin dao snage da ga slijedi i u bolesti i u nemoći. Puna nade i predane vjere strpljivo je nosila križ što joj ga je Gospodin poslao.

Draga naša s. M. Mirka, Krist – pobjednik života nad smrću neka Vam bude nagrada za sve napore učinjene za dobro Družbe i onih kojima ste svjedočili ljepotu i uzvišenost poslanja milosrdničkog služenja. Neka Vam Gospodin udijeli vječnu radost i sreću u društvu „bijelih“ sestara. Počivala u miru Božjem!