U samostanskoj crkvi sv. Vinka u Frankopanskoj ulici, trodnevna priprava za proslavu svetkovine Bezgrješnog Začeća Blažene Djevice Marije trajala je od 5. do 7. prosinca.

Uz sudjelovanje manjeg broja vjernika, koji svakodnevno revno dolaze na Mise zornice, molitvom Večernje časoslova i Gospine Krunice s prigodnim razmatranjima uz otajstva, sestre milosrdnice su svaku večer molitvom i pjesmom zahvaljivale Bogu i Bezgrješnoj Djevici, nebeskoj zaštitnici, za devedestgodišnji hod svoje Zagrebačke provincije.

Naime, Zagrebačka provincija nastala je odvajanjem od područja velike Družbe sestara milosrdnica 8. prosinca 1932. godine. Imajući u vidu briga za sve Crkve, koju rimski biskup dijeli sa subraćom biskupima, papa Pio XI., izrazio je želju da se Družba podijeli na provincije. O tome donosi družbin bilten »Naš vjesnik«, br. 12, God. V., od prosinca 1932. godine donosi sadržaje o osnutku novih provincija u Družbi sestara milosrdnica sv. Vinka Paulskoga – Zagreb. U Uvodniku čitamo sljedeće: »Kad je godine 1928. naša generalna poglavarica časna Majka Ignacija Pavičić bila primljena u audijenciju kod Svetog Oca Pape Pija XI i kad je Sveti Otac u očinskoj brizi i zanimanju za našu Družbu, koju je upoznao po sestrama iz zavoda sv. Jeronima, saznao kako je velik broj sestara, a samo pod jednom upravom, izrazio je mišljenja da bi dobro bilo da se Družba podijeli na provincije. Želja Svetog Oca bila je zapovijed našim vrhovnim poglavarima koji su se od toga časa neprestano bavili mišlju kako da se Družba podijeli na provincije. Njihovom je nastojanju pogodovala odredba Svete Stolice od 1930 da Družba prije definitivnoga odobrenja Ustanova pristupi pripravama za osnivanje provincija. Provedba toga povjerena je zagrebačkom nadbiskupu preuzvišenom gospodinu dr. Antunu Baueru, koji se živo zauzeo za stvar i sretno je proveo poznatom svojom preciznosti i odlučnosti«.

Trodnevna priprava temeljila se na razmatranju Riječi Božje, koju je sve tri dana nadahnuto tumačio dr. sc. doc. Odilon Gbènoukpo Singbo, profesor na Hrvatskom katoličkom sveučilištu, koji je pozivao sestre i druge vjernike na što čvršći odnos s Kristom Gospodinom u kojem je izvjesna naša budućnost i tajna istinske i trajne ljubavi. Zahvaljujući misniku doista se moglo doživjeti da riječ Gospodnja trči i proslavlja se (usp. Sol 3, 1).

Prvi dan trodnevnice – osnovna misao bio je redak iz evanđelja dana: »A sila ga je Gospodnja nukala da liječi« (Lk 5, 17). Pri tom je don Odilon naglasio važnost osluškivanja trenutka nadahnuća, što uključuje pozornost na vlastitu nutrinu, na ono što Gospodin poručuje baš meni. I što mogu učiniti za spasenje duša, ne opterećujući se obzirima poput sv. Vinka, u čijem je životu ljudski gledano, bilo i ludosti, ali on je slušao Duha Svetoga, istaknuo je don Odilon i nastavio: »Ovaj nas trenutak obvezuje na vršenje poslanja. Osluškujem li zaista što mi je činiti? Nastojim li usred obitelji pune problema živjeti svoje poslanje? Ljudi iz današnjeg evanđeoskog odlomka tražili su načina kako Isusu donijeti uzetoga. Bili su domišljati i našli rješenje. Razotkrili su krov i spustili uzetoga pred Isusa. Ljubav ne da mira, ona sili na djela«. I koja se od nas nije sjetila gesla sv. Lujze de Marillac: »Caritas Christi urget nos« (2Kor 5,14).

Zatim je don Odilon potaknuo na brigu o bližnjima do tvrdoglavosti i ludosti, poput onih ljudi koji ne prežu pred zaprekama. A Isus, »Vidjevši njihovu vjeru, reče (on): ‘Čovječe, otpušteni su ti grijesi’!« (Lk, 5,23). Važnost zagovorne molitve došla je do punog izražaja. Ona može činiti čuda, može izmoliti promjenu, izbavljenje. Vjera koja je okrenuta samo prema sebi i nije vjera. Mi živimo među ljudima i za ljude. Isus preko naše vjere može obnoviti zajednicu. Potrebna je molitva za nova zvanja, ali i briga za postojeća. Slaba, povrijeđena vjera, nema velikog učinka. A to je obilježje našeg vremena, uvijek postoji neki pridržaj, vjerujem, ali… A naše je poslanje biti ustrajan u vjeri, biti zagovornik za druge, naglasio je misnik.

Drugi dan trodnevnice s nešto više vjernika – blagdan sv. Nikole, biskupa, zaštitnika putnika, pomoraca sveca kojem se posebno vesele djeca zbog darova. Misnik se u uvodu euharistijskog slavlja osvrnuo na dimenziju putovanja napomenuvši da je sav naš život jedno veliko putovanje od rođenja do konačnog susreta s Gospodinom u vječnosti. Pozvao je na razmatranje našeg putovanja na ovoj zemlji, putovanja koje uvijek ima neki cilj bilo da se krećemo ili mirujemo, jer napor da se saberemo u molitvi također je putovanje. Zatim je nastavio s pitanjima: »Tko je moj suputnik? Komu sam ja suputnik?«

Nit vodilja u propovijedi bile su riječi iz knjige proroka Izaije: »Tješite, tješite moj narod, govori Bog vaš« (Iz 40, 1). Nadovezujući se na uvodne misli, misnik je nastavio: »Pitamo li se kad smo na putu kome pružamo utjehu i od koga tražimo utjehu?« te riječima Proroka ohrabrio: Podignite glas! Ne bojte se! Sve će biti dobro ako vjerujemo! Zatim se osvrnuo na riječi Matejeva evanđelja netom navještena: »Što vam se čini? Ako neki čovjek imadne sto ovaca i jedna od njih zaluta, neće li on ostaviti onih devedeset i devet u gorama i poći u potragu za zalutalom?« (Mt 18, 12). Kakva briga za pojedinca, a mi živimo po dvoje troje zajedno i ne poznajemo se. A kako je to tek u velikim skupinama i zajednicama? Često izigravamo Isusovo povjerenje. Ima ljudi koji žive nevidljivi među nama, ponekad i prezreni, naglasio je don Odilon.

Zatim je nastavio da je u svakom od nas nešto izgubljeno. Bez istinske prisutnosti i pažnje težak je opstanak. Ako nemamo ljubavi bolje da svatko putuje svojim putom. Onaj se čovjek radovao izgubljenoj ovci. Jesu li nam važni naši suputnici? Bog se veseli svakom od nas bez obzira na dob i stalež. Svaka osoba je moj put do neba. A kad bi nas netko upitao bismo li ostavili onih 99 u gorama – punima neizvjesnosti – i krenuli za izgubljenom, što bismo odgovorili? Don Odilon je ponizno priznao: »Isuse moj, iskreno moj bi odgovor bio ne, ali daj mi snage da mi svaka osoba bude put do tebe«. S odzvanjanjem tih riječi u ušima što svrdlaju po savjesti razišli smo se iz crkve noseći mala svjetla što ih Riječ Božja užgala u našim dušama. 

Trećem završnom danu trodnevne priprave – pridružile su se učenice i profesorice naše Ženske opće gimnazije, koje su predmolile svetu Krunicu i predvodili liturgijsko pjevanje. Osvrnuvši se na riječi proroka Izaije iz prvog misnog čitanja: »Mladići se more i malakšu, iznemogli, momci posrću. Al’ onima što se u Gospodina uzdaju snaga se obnavlja, krila im rastu kao orlovima, trče i ne sustaju, hode i ne more se«, don Odilon se napose obratio ŽOG-icama. Umor je prisutan kod sviju. Uvijek nas nešto opterećuje. Radimo, a nema rezultata. Često nas umaraju neuspjesi u raznim situacijama, ali pobjeda je Božja, zaključio je misnik. Isus poziva: »Dođite k meni svi koji ste izmoreni i opterećeni i ja ću vas odmoriti«, kako zapisa evanđelist Matej. Istinska vjera započinje kada Bog naizgled šuti. Uzmite jaram moj na sebe… učite se od mene. Isus je taj koji nosi teret. Dio koji je nama dan najlakši je dio. Križ nikada nije tako težak da ga ne bismo mogli nositi, jer ga Isus nosi s nama. Važno je uvijek računati s Bogom. Tada svaka teškoća postaje lakša. Valja se držati Isusa u radosti i boli, u uspjehu i neuspjehu, naglasio je misnik. Društvo u kojem živimo prepuno je ponuda da radimo što hoćemo, ali ništa ne oprašta. Koliki su zbog naivnosti razapinjani po medijima. Crkva, pak, puno toga zabranjuje ali na kraju sve oprašta i ne osuđuje, poručio je ŽOG-icama don Odilon i pozvao ih da unatoč umoru ne gube vjeru.