Preživjeli smo razoran potres. Imali smo milost da je svitala zora, a ne mrkla noć. Tog jutra sestre su bile u crkvi. Trebala je početi jutarnja molitva. Odjednom se začu mukli tutanj, lom stakla, topot žbuke i ljuljanje čitave zgrade. Brže, koliko su mogle izišle su samostanski vrt pred Gospin kip moliti. Prvotni šok zatomio je osjećaj hladnoće. Između prvog i drugog potresa u vječnost se preselila naša sestra Monika Bakran, tu u istoj kući gdje se sve trese. Stradala je i crkva i samostan, kako i ne bi kad na ovom mjestu stoje već 175. godina.
Cijeli dan razmišljam kako je čovjek nemoćan i malen pred virusom koji je nevidljiv i potresom koji je nepredvidiv. Zato, ove noći, Bože ti bdij nad našim životima.