„Veselim se danu kada ću položiti svete privremene zavjete i potpuno se predati svome Božanskome Zaručniku.“ (s. M. Anastazija Miklečić: Moj životopis, Zagreb, 25. 07. 1961.)

Predanje Božanskom Zaručniku, koje je s. M. Anastazija s velikim oduševljenjem započela u svojoj mladosti, u potpunosti se, vjerujem, ispunilo kada ju je On oko 1:00 sat nakon ponoći 11. svibnja 2012. godine pozvao u vječnost. Požrtvovan život s. M. Anastazije može nam biti primjer nasljedovanja u strpljivosti, žrtvi i ljubavi prema Bogu i bližnjemu, a sve su to niti koje se tkaju čitav život u trudu i naporu na putu koji Gospodin pripravlja svojim izabranicima.

Sestra M. Anastazija, Barica Miklečić, rođena je 6. kolovoza 1939. u mjestu Presečno Visočko, općina Novi Marof, od oca Jurja i majke Marije rođ. Klimpak. Potječe iz dobre kršćanske obitelji s osmero djece od kojih je Barica bila druga po redu. Moleći svakodnevno u obitelji, Barica je još kao dijete naučila moliti. Od Prve pričesti osjećala je tajanstveni Božji poziv za čijim je ispunjenjem svim srcem čeznula. Završivši školu pomagala je u svim poslovima u kući, ali je i dalje „u duši nosila poziv koji ju je zvao na nešto više“ (Usp. s. M. Anastazija Miklečić: Moj životopis, Zagreb, 25. 07. 1961.). Sa sedamnaest godina odlazi u Dječačko sjemenište na Šalatu, gdje je dvije godine radila sa sestrama milosrdnicama i nadala se da će je jednoga dana primiti u svoj dom.

U Družbu je stupila 16. travnja 1959. i trudila se što bolje upoznati redovničke dužnosti. Redovničko odijelo obukla je 15. kolovoza 1960., prve redovničke zavjete položila je 16. kolovoza 1961., a doživotne 16. kolovoza 1967. godine.

Nakon polaganja prvih redovničkih zavjeta započelo je njezino redovničko služenje. Evo što su o njoj posvjedočile sestre opraštajući se od njezinih zemnih ostataka: „Sestra Anastazija svoju ljubav za Gospodina i Družbu sestara milosrdnica svjedoči ustrajnim, tihim i nenametljivim služenjem u Kući Matici, Lovrečini, Zemunu, Slavonskoj Požegi, Daruvaru i Lužnici. Iako je uvijek isticala da joj je Daruvar najdraža filijala, izrazila je želju da u Lužnici počiva do uskrsnuća pravednih. Voljela je svoju redovničku obitelj. Bila je uvijek i u svemu desna ruka predstojnici. Služeći zajednici u poslovima gospodarstva gdje je bila spretna i sposobna, u brizi za bolesne i u iskazivanju posljednjeg djela milosrđa odražavala je potpuno predanje Gospodinu. Jednostavno, kao da se samo po sebi razumije.

Često je govorila o svom životu prepunom zanimljivih anegdota i smiješnih dogodovština s osmijehom na licu. Posebno mjesto u njezinom srcu imala je obitelj iz koje je dolazila i koju je posebno voljela. Pratila je molitvom i osobnim zanimanjem živote svoje braće, sestara i njihovih obitelji. Dijelila je s njima radost svakog novog života. Prepričavajući zgode koje su joj ispričali o njihovim prvim koracima, svakodnevno ih je izručivala zagovoru Nebeske Majke Marije. Kroz zadnjih dvadeset i šest godina života u Lužnici upoznala je mnoge mještane te ih je zavoljela kao svoje. S mnogima je surađivala, bila susretljiva, ljubazna a nadasve prirodna.

Promatrajući je, moglo se primijetiti da je njezino lice bilo odraz stanja duše. Sva raspoloženja, bilo da je ljuta, žalosna ili radosna, nisu umanjivala njenu povezanost s Gospodinom. Svaki kucaj njezinog srca bio je za Njega i Njegovu braću i sestre.

Zato smo danas ponosne što smo smjele, draga s. M. Anastazija, s tobom dijeliti svoj život, što smo bile dio tvoga života i ti našega. Zahvaljujemo Njemu, Stvoritelju kojemu sve živi i molimo ga da ti bude nagrada kako je i obećao vjernima svojim. I kao nekada, kada su ti sestre s kora pjevale na prvim zavjetima, tako neka sada zapjevaju svi korovi anđeoski: DOĐI, ZARUČNICE KRISTOVA, PRIMI VIJENAC KOJI TI JE ZAUVIJEK PRIPRAVIO GOSPODIN.“ (Riječi s. M. Emanuele Barinja na ispraćaju s. M. Anastazije Miklečić, Brdovec, 12. svibnja 2012.).