SESTRA M. EMILIJA (BARA) KIRIN
Rođena 25. ožujka 1943. u Gornjem Viduševcu, Glina Umrla 6. rujna 2026. u Zagrebu
Sestra M. Emilija Bara Kirin rođena je 25. ožujka 1943. u Gornjem Viduševcu, općina Glina, od oca Ivana i majke Ane, rođene Rom. Krštena je u Župi svetog Franje Ksaverskog u Viduševcu.
U Družbu sestara milosrdnica stupila je 20. lipnja 1960. Ulaskom u novicijat 15. kolovoza 1964. obukla je redovničko odijelo i dobila ime s. M. Emilija. Privremene zavjete položila je 16. kolovoza 1965., a doživotne 15. kolovoza 1970. godine.
U molbi za polaganje doživotnih zavjeta s. M. Emilija je napisala: „U duši nosim samo jednu želju: da svaki dan budem vjernija Isusu po svetim zavjetima, a Družbi odanija po izvršivanju svojih dužnosti.“ Nakon polaganja privremenih zavjeta odlazi u Zemun, pohađa višu medicinsku školu i radi u bolnici na dječjem odjelu. Njezine odgojiteljice o njoj pišu: „Sestra voli svoje redovničko zvanje, voli Družbu i svoju zajednicu, iskreno nastoji oko izgrađivanja svog vlastitog duhovnog i redovničkog života, marljiva je, dosjetljiva u sestrinskoj ljubavi.“
Svoj redovnički i Bogu posvećeni život hranila je svagdanjom molitvom, euharistijom i razmatranjem Božje riječi. Životni put s. M. Emilije bio je autentično svjedočanstvo redovničkog poziva. Živjela je Isusove riječi: „Što god učiniste jednomu od ove moje najmanje braće, meni učiniste“ (Mt 25, 40). To se najbolje vidjelo u radu na dječjem odjelu u zemunskoj bolnici. Tamo gdje su se borili najranjiviji, s. M. Emilija donosila je svjetlo Kristove ljubavi. Za tu malu, bolesnu djecu, nije bila samo medicinska sestra; bila je produžena ruka majčinske i Božje ljubavi. Svojim osmijehom tjerala je njihov strah, sušila suze i donosila utjehu roditeljima u trenutcima najveće neizvjesnosti. Sestra M. Emilija svojom je stručnošću, ali još više svojom blagošću ublažavala patnju tih malenih pacijenata i unosila mir tamo gdje je vladala tjeskoba.
Nakon godina provedenih uz dječje krevete, poslušnost ju šalje u svećenički dom sv. Josipa u Zagrebu gdje preuzima brigu za bolesne i nemoćne svećenike. Tamo gdje su starost, bolest i onemoćalost pritisnuli one koji su cijeli svoj život služili Božjem narodu, ona je bila njihova snaga i utjeha. Njezine su ruke njegovale, riječi hrabrile, a tiha molitva pratila njihove posljednje dane. Njezina je prisutnost bila blagoslov za one kojima je služila čitavim svojim srcem jer je svaki svoj posao radila s molitvom na usnama i ljubavlju u srcu.
Oslabljenih snaga i narušena zdravlja 2004. dolazi u Kuću maticu. Kad se oporavila od svoje bolesti, povjerena joj je briga za svakodnevne potrebe naših svećenika u kući.
Takav skriveni rad bio je temelj i stup podrške onima koji su naviještali Riječ Božju. Bilo je to vedro služenje srcem koje ljubi Boga i čovjeka. Bila je to odanost koja je u ljudskom životu prepoznala istinske vrijednosti posvećenog života koji se daruje Bogu.
U susretu sa sestrama bila je blaga, nasmijana i uvijek je zračila dobrotom i ljudskom toplinom.
Resile su je čovječnost, odgovornost, vjernost, kao i smisao za žrtvu, nesebično služenje i zahvalnost. Sve su to kreposti koje su krasile dušu naše s. M. Emilije, a kojima je tkala radosno sestrinsko zajedništvo i tako unosila mir i toplinu u zajednicu.
Kad je i sama postala nemoćna i potrebna pomoći sestara, bila je strpljiva i vedra. Tako je iz dana u dan polako dogorijevala uljanica njezina života i njezina se svjetiljka ugasila pred našim očima.
Draga naša s. M. Emilija, odlazite s ovoga svijeta prepuni dobrih djela koja Vas prate pred lice Svevišnjega. Vaš odlazak ostavlja prazninu u našim srcima, ali Vaš primjer ostaje nam trajno nadahnuće kako se tiho i bezuvjetno ljubi Bog, počevši od onih najmanjih.
Neka Vas milosrdni Otac nagradi za svako dobro djelo kojim ste obogatili ovaj svijet.
Neka Vam u susret donesu svjetlo vječnosti i mira tolike duše nemoćnih i bolesnih koje ste otpratili Gospodinu. Gospodin Vam bio vječna nagrada! Počivajte u miru Božjem!